Uspinjući se uskom i nepredvidljivom cestom prema LOVIĆU PREKRIŠKOM, putnik nije svjestan ljepote koju će doživjeti na vrhu brijega. Vidik koji se pruža prema daljinama može se prispodobiti samo pogledu iz zrakoplova.

Tamni prodoli i usjeklini ispresijecali su bokove šumom obraslih brda. Ponegdje zablista Kupa, zaklonjena čas strmim, čas pitomim bregovima između kojih se provlači. Obrađene njivice kao živahan uzorak tkanja, a kućice- nalik na kockice razbacane u igri. Nad bijelim pročeljima i vitkim zvonicima brojnih crkvica i kapelica što krase vrhove i podnožja brežuljaka, vlada spokojstvo, skrušeni mir kojim cijeli kraj odiše. U pozadini: tamnozelena tajnovitost šumovite Vodenice, modrikasti obrisi planinskih vrhova, široka pokupska ravnica što se smireno utapa u modrinu neba na obzorju…

Veliki je hrvatski pedagog i književnik Davorin Trstenjak zadivljen tom ljepotom uskliknuo: "Tko nije bio na Loviću, taj se nije nagledao hrvatske domovine!"