Na vapnenačkoj stijeni, ponad tihe, zrcalne Kupe, osovio se zrinsko-frankopanski stari grad, simbol Ozlja i srce njegovog povijesnog razvitka. Unutar zidina, kao i u okolici mjesta, nađeni su prapovijesni, starorimski i srednjovjekovni arheološki nalazi, no prvi povijesni zapis o gradu potječe iz 1244.godine.

Kao vlasnici smjenjuju se najmoćnije feudalne porodice: Babonići, Frankopani; Zrinski, a u 17.st. Ozalj doživljava svoje najsjajnije razdoblje, postavši neslužbenom hrvatskom prijestolnicom- u njemu stoluje ban Petar Zrinski, a u kulturnom životu "vlada"ozaljski književno-jezični krug.

Tragičnim smaknućem bana Petra Zrinskog i grofa Frana Krste Frankopana 1671.godine nasilno je prekinut procvat grada.

U 18.st. temeljito ga pregrađuju novi vlasnici, Perlas i Batthyani, koji će do tada pretežito gotičkom gradu dati današnji, barokni izgled.

Prema svojoj vrijednosti stari grad Ozalj pripada prvoj spomeničkoj kategoriji. U njemu je smještena bogata zbirka zavičajnog muzeja.

Od ostalih građevina ističu se barokna župna crkva Sv. Vida (spominje se već 1349.) i "kamena palača" Munjare, stare hidroelektrane iz 1908.god. Uz Ozalj, kao drveno naselje spominje se i Trg, nekoć planski građeno srednjevjekovno selo, zatim Vivodina, dvorci i plemićke kurije u Jaškovu, Zorkovcu, Grdunu, Hrašću, Vrhovcu (Plepelić-dvor), Trešćerovcu i Gornjem Pokupju, a u povijesti ovog kraja značajnu kulturnu i gospodarsku ulogu imao je i pavlinski samostan u Sveticama.

Dobivši status grada 1996. godine, kontinuirano urbanizacijom i poboljšanjem životnih uvjeta, Ozalj svoj identitet gradi na spoju povijesno-kulturne baštine i tradicijskih vrijednosti sa životopisnom ljepotom očuvanog okoliša, kojom iskazuje dobrodošlicu svim svojim posijetiteljima.