starigrad; ozalj

Građen i nadograđivan u različitim epohama

Arhitektonski raznolik

Stari grad Ozalj arhitektonski je zaista raznolik. Građen i nadograđivan u različitim epohama, od kojih je svaka dala svoje obilježje tom neobično vrijednom zdanju.
Početak kamene gradnje Starog grada započinje negdje u VI stoljeću, što nam potvrđuju mnogobrojni ostaci starih rimskih zidina. No, početak gradnje današnje gradine upućuje na XIII stoljeće. Od 1244. godine u posjedu je kralja, zatim obitelji Babonić, Frankopana,  Zrinskih, Perlasa, Batthyanya i Thurn i Taxisa koji ga 1928. godine darovnicom daruju družbi „Braća hrvatskoga zmaja“ – današnjim vlasnicima.

U Stari grad se ulazi preko drvenog mosta koji je do 1821. bio pomičan. Srednji stup koji nosi most zapravo je nekadašnja kula stražarnica koja je s otvorima za strijelce služila za obranu gradskog opkopa. Stup je i arhitektonski vrlo zanimljiv jer mu je donji dio građen na osnovi trokuta dok je gornji dio četverokutan.

Prelaskom mosta ulazi se u kompleks koji se sastoji od ulazne kule (koju je sagradio 1599. godine Juraj IV Zrinski), manje kule s lijeve strane ulazne kule, glavne branič-kule tj. Babonić kule (koja je i najstariji dio kompleksa), južnog, istočnog i sjevernog krila (sva tri krila su velike zgrade na 2 kata) te Palasa Zrinskih kojeg su generacije Zrinskih izabrale za svoj dom. U  XVIII stoljeću Ozalj je obnovljen i pretvoren u lijepi dvorac. R. Perlas temeljito je pregradio ruševni Stari grad, a Teodor Batthyany nadozidao je 2. kat sjevernog krila i sagradio novi barokni trakt. Nekadašnji Palas, za koji se dugo vjerovalo da je najstarije zdanje postojećeg kompleksa pretvoren je u skladište žita, pa se od tada zove „Žitnica“.

Palas Zrinskih

Upravo u ovo povijesnom zdanju, boravili su i djelovali Nikola, Petar i Katarina Zrinski i Frano Krsto Frankopan, te snažne ličnosti koje su karakterom i kulturom nadvisile velikaški sloj tadašnje Hrvatske i Austrije.

Palas Zrinskih podignut je na živoj stijeni, koja se strmo uzdiže nad Kupom i do danas je sačuvao autentičnu arhitekturu iz XVI stoljeća. Građen je u obliku pravokutnika, a sagradio ga je Nikola Šubić Zrinski. O tome svjedoči natpis uklesan nad ulaznim vratima Palasa: NICO.CO.ZR.1556 (Nicolaus comes Zriniensis 1556. što znači: Nikola grof Zrinski 1556).

U prizemlju Palasa nalazi se predvorje i spavaća soba s ostacima kamina i vrijednim zidnim freskama vjerskog sadržaja, što se rijetko može naći u svjetovnim prostorijama naših feudalnih dvorova. Iz spavaće sobe i predsoblja vode vrata u veću prostoriju, koja je vjerojatno služila kao dnevni boravak. I ovdje su na zidovima pronađeni oštrim predmetom urezani natpisi na glagoljici i na latinskom jeziku iz XVI i XVII stoljeća, što je također kuriozitet svoje vrste. Na katu se nalazi veliko predsoblje i samo jedna velika dvorana koja je vjerojatno služila za svečanosti. Pretpostavlja se da su u toj dvorani svadbovali Nikola Šubić Zrinski Sigetski i slavni mu praunuk ban Petar Zrinski.

Gartlic za čas kratiti

I u ona davna vremena gospodari ovog grada i proslavljeni junaci načas bi znali staviti svoje mačeve u korice i latiti se pera. Prema zabilješci Pavla Rittera Vitezovića, upravo u Ozlju (zacijelo u nekoj dvorani Palasa) Petar Zrinski spjevao je parafrazirani prijevod s mađarskog na hrvatski jezik „Adrianskog mora sirenu“. A pouzdano se zna da je Katarina Zrinska pisala svoj „Putni tovaruš“, upravo ovdje, kod kuće, u Ozlju.

Vjerojatno je u sjeni mirisnog jasmina ili ruža ozaljskog perivoja i Fran Krsto Frankopan napisao po koju lirsku pjesmicu za svoju zbirku „Gartlic za čas kratiti“.

Top