Znamenite Ličnosti

iz nase županije

Na ozaljskom području živjeli su i stvarali doista znameniti ljudi.

Svakako najpoznatiji su članovi obitelji Frankopana i Zrinskih kojima je Stari grad Ozalj bio dom u kojem su živjeli. Obje obitelji pripadale su visokom hrvatskom plemstvu i stoljećima su promicali hrvatsku kulturu. Neosporan je i značaj koji su ove dvije obitelji ostvarile u hrvatskoj povijesti, obrani nacionalnog teritorija, kulturi, graditeljstvu i gospodarstvu.

U 17. stoljeću s još nekolicinom književnika promišljali su hrvatski kulturni prostor, te su u hrvatskoj književnosti poznati kao pisci Ozaljskog književnog kruga. Pisali su tzv. “hibridnim” tronarječnim jezikom s pomiješanim kajkavskim, čakavskim i štokavskim elementima. Riječ je o nastojanju da se stvori jezik u kojem bi postojali udjeli svih triju hrvatskih narječja radi što bolje razumljivosti na što širem području.

Književni i jezično-standardizacijski rad ozaljskog kruga nasilno je prekinut slomom zrinsko – frankopanskog otpora 1671. g. ali možemo samo zamisliti što bi za naš kraj značilo da je tijek povijesti bio drugačiji!  A. G. Matoš u časopisu «Jubilej», u izdanju Hrvatske slobode 15.6.1910. napisao je: « Slaveći posljednjeg Zrinskog i posljednjeg Frankopana, ne slavimo u njima samo najdivnije predstavnike onoga doba u našem narodu, nego ih slavimo kao rijetke ljude, koji se ne rodiše za stotinu, nego za stotine godina prerano»

Slava Raškaj

1877. - 1906.

Osnovnu i srednju školu završila je u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču od 1883. do 1892. godine. U Beču dobiva prve poduke iz crtanja gdje nastaju njeni prvi zabilježeni crteži. U to razdoblje spadaju crteži tušem pod nazivom „Oklop i oružje I. i II.“ iz 1892. To su manji crteži tušem u obliku vinjete gdje nam naziv jasno ukazuje što se na njima nalazi. Prva osoba koja je zapazila Slavin talent je bio Isidor Kršnjavi. Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Od svih naših slikara koji su se prije nje bavili akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Stoga njezin akvarel, fluidan i lak, predstavlja upravo primjer idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi i njezini pasteli.

U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci čuva se Slavina bilježnica sa skicama iz razdoblja siječanj-ožujak 1899. godine, a akvarel Stablo u snijegu čuva se u Modernoj galeriji u Zagrebu. Boravi u Ozlju gdje nastaje niz crteža i portreta ljudi iz njene okoline. U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj – crtež i boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan doživljaj ljepote prirode. U drugoj slikarskoj fazi, Slavini radovi su najprije izraz impresije, i u tom raspoloženju nastaju njezina najbolja djela – akvareli “Kruške”, “Suncokreti”, “Potočnice”, s transparentnom pozadinom. Opet se vraća motivima u prirodi. Tada nastaje jedan cijeli ciklus pod nazivom “Lopoči” najpoznatiji Slavini radovi pod dojmom slikovitog jezera u zagrebačkom botaničkom vrtu. Godine 1898. Slava je naslikala i svoj poznati “Autoportret”. U Ozalj se vratila 1899. godine gdje nastavlja slikati akvarele na otvorenom, pejzaže, te sve što je naučila u Zagrebu primjenjuje na ove prikaze pejzaža. U zadnjim godinama života i stvaralaštva ne nalazi se velik broj radova, radi se samo o osam medaljona u tehnici akvarela na kojima prevladava motiv žene.

Nikola Šubić Zrinski

1508. – 1566.

Nikola Šubić Zrinski (1508. – 1566.), «stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svoga». O sigetskom junaku pišu i njemački autori, a osim nas i Mađari ga smatraju svojim nacionalnim junakom. Ratovao je već od rane mladosti, u 21. godini istaknuo se u obrani Beča (1529. godine), a 1542. s 400 Hrvata spasio je Peštu od sigurne propasti. Njegovom junaštvu divila se čitava tadašnja Europa koja ga je nazvala novim Leonidom. Nikola se 17. lipnja 1543. godine oženio s Katarinom Frankopan, sestrom kneza Stjepana Frankopana Ozaljskog. Priča se da se upravo u Ozlju održao veliki svadbeni pir s mnoštvom uzvanika koji je trajao 7 dana. I zaista, Nikola je u zidinama Starog grada Ozlja podigao svoj dom – Palas Zrinskih. O tome svjedoči natpis uklesan nad ulaznim vratima NICO.CO.ZR.1556 (Nicolaus comes Zriniensis 1556 = Nikola grof Zrinski 1556). Palas je građen u obliku pravokutnika i podignut na živoj stijeni koja se strmo uzdiže nad Kupom i do danas je sačuvao svoj izgled iz XVI stoljeća. Najslavniji Nikolini potomci su unuk Juraj Zrinski, te praunuci Nikola i Petar.

ZANIMLJIVOST

Među brojnim djelima i mjestima koja su posvećena hrvatskom Leonidu posebno se ističe opera «Nikola Šubić Zrinski». Ivana pl. Zajca napisao je kultnu operu uz libreto Huge Badalića. Zahvaljujući njemu, Nikola Zrinski cijenjen je i poštovan i u dalekom Japanu prije svega zbog svoje časne i samurajske smrti. U počast tom činu, japanski muški zborovi nerijetko izvode ariju iz opere koju su naučili 1919. godine od naših mornara koji su dva mjeseca boravili nedaleko Osake popravljajući nasukani brod. Slijedom toga 26. veljače 2006. u koncertnoj dvorani u Tokiju, japanski muški zbor od 1000 ljudi pjevao je ariju «U boj», što je bio rekord takve vrste zborskog pjevanja, a koncert je posjetilo 10.000 ljudi. Nikola Šubić Zrinski pisao je glagoljicom

Ban Petar Zrinski

1621.-1671.

Nakon smrti svog brata, bana Nikole nastavio je zajedno s mađarskim velikašima pokret protiv bečkog carskog apsolutizma. Također kao i svi iz njegove obitelji bio je veliki ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama, te ga je sam kralj nazvao „štitom kršćanstva i strašilom Turaka“
Glasoviti junak, život završava uhićenjem, suđenjem i glavosjekom 30. travnja 1671. Godine 1643. oženio se s groficom Katarinom Zrinskom, polusestrom Frana Krste Frankopana. I njihov svadbeni pir i dom je bio u Palasu Zrinskih u Ozlju. Oproštajno pismo koje je Petar napisao svojoj voljenoj Katarini prije smaknuća u Bečkom Novom Mjestu, započeto riječima „Drago moje serce…“ jedno je od najljepših pisama toga doba. Kao pjesnik 1660. godine objavio je hrvatski prijevod i preradu mađarskog djela brata Nikole “Adrianskoga mora sirene“.

Nikola Zrinski mlađi

1620. – 1664.

Praunuk je sigetskog junaka i hrvatski ban. Na kraljev poziv 1646. g. odlazi u tridesetogodišnji rat. Zbog pokazanog junaštva i vojne vještine, kralj Ferdinand III, 1647. godine imenovao ga je «generalom svih Hrvata», a 27. prosinca iste godine i hrvatskim banom. Vodio je poznatu urotu, a nakon njegove smrti u lovu, banom i vođom urote postaje njegov brat Petar Zrinski.
Bio je mudar političar, pisac i intelektualac. U svom epskom djelu pod naslovom «Opsada Sigeta» opisao je herojsku smrt svog pradjeda koja je ušla u sve povijesne anale 16. stoljeća. Poema je pisana na mađarskom jeziku, pa iako ju je pisao Hrvat, smatra se jednom od najvećih dostignuća rane mađarske barokne književnosti. Napisao je i knjigu lirike «Sirena Jadranskog mora».
Sve u svemu, Nikola je bio čovjek koji je u praskozorje europskog doba buđenja nacionalnih svijesti i početaka težnji za nacionalnim državama posvetio svoj život očuvanju europske i kršćanske civilizacije. Istovremeno se našao upleten u političke intrige svog vremena, koje s njegovim idealima i nisu imale puno toga zajedničkog, pa se stoga može smatrati tragičnom osobom hrvatske povijesti.

Ana Katarina Frankopan Zrinski

1625. -1673.

Bila je poznata kao učena žena i veliki mecena hrvatske kulture. Kao prva žena u banskoj Hrvatskoj bavila se ne samo prevođenjem, već je i sama pisala književne tekstove. Odlučno je stajala uz svog supruga Petra i pomagala mu u političkim poslovima. Objavila je prijevod njemačkog molitvenika “Sibilu”, a nedavno pronađene pjesme darovite Katarine objavljene su pod naslovom “Raj duše”. Govorila je njemački, mađarski, latinski i talijanski jezik. Kod kuće, u Ozlju, 1660. godine napisala je molitvenik «Putni tovaruš», po jezičnim i stilskim značajkama, jedno od najizrazitijih književnih ostvarenja hrvatskoga baroka.

Ivan Belostenac

1594. -1675.

Također pripadnik ozaljskog književno-jezičnog kruga, hrvatski jezikoslovac i leksikograf, te prvi prior Pavlinskog samostana u Sveticama. Njegovo životno djelo je veliki, enciklopedijski ilirsko-latinski i latinsko-ilirski tronarječni rječnik “Gazophylacium”. S predanošću znanstvenika i nadahnućem pjesnika desetljećima je prikupljao i u svoju riznicu pohranjivao blago hrvatske jezične raznolikosti. Sakupio je oko 40.000 riječi na 2.000 stranice teksta. Na navedenom linku ozaljske Gradske knjižnice i čitaonice „Ivana Belostenca“ doslovce možete virtualno prelistati ovaj veličanstveni rječnik.

Vitualni rječnik Ivana Belostenca

Fran Krsto Frankopan

1643. -1671.

Plemić, pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan Fran Krsto Frankopan (1643.-1671.) svakako je najugledniji i intelektualno najjači Frankopan. Junak u ratu i ugledni književnik u miru, pisac izgubljenog, pa u XIX stoljeću nađenog «Gartlica (vrta) za čas kratiti».
Fran Krsto Frankopan, polubrat Katarine Zrinski, najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Frankopana, školovao se u Zagrebu, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju, a radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju gdje je proučio talijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se i oženio. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan i bio jedan od organizatora povijesne urote hrvatsko ugarskog plemstva s ciljem odcjepljenja od Monarhije. Upravo zbog svog sudjelovanja u uroti smaknut je u Bečkom Novom Mjestu, 30. travnja 1671. godine.

Fran Krsto bio je i izrazito umjetnički nadaren; rođeni pjesnik, za života je objelodanio samo jedan književni rad, spjev «Elegija» (1656), prevodio je Moliera, te ostavio vrlo zanimljivu filozofsko pjesničku viziju «Trumbita sudnjeg dana». Smatra se da je upravo on najdarovitiji pjesnik ozaljskog kruga.

Zanimljivost

Tragičnu sudbinu pjesnikovu, slijedila je i sudbina njegove poezije sabrane u zbirci «Gartlic za čas kratiti». Morala su proći puna dva stoljeća dok ju je otkrio tadašnji knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici Ivan Kostrenčić. On ju je prvi i objelodanio u knjizi Vrtić, 1871. godine ali samo u izboru jer su neke od tih pjesama, one erotske iz «Gartlica» i ciklusa «Zganke», zbog smjelosti izraza bile suviše izazovne za moralne osjećaje čitatelja tog vremena. Iako je pojava te knjižice bila literarna senzacija, ipak nitko od tadašnjih kritičara nije u njoj prepoznao vrijednost. Po tadašnjim standardima „mana“ Frankopanovog jezik bila je »mješovitost i šarovitost», no upravo to je bila specifična osobina svih pisaca ozaljskog književno-jezičnog kruga, koja na žalost nije dala onakve plodove kakve je mogla dati. Naime, u vrijeme kodifikacije hrvatskog književnog jezika uzor je bio Ivan Gundulić, pa je Frankopanova, po idiomu tronarječna poezija, iz tog diskursa djelovala kao odstupanje od središnjeg tijeka razvoja hrvatskog jezika. Tek su novija jezično-povijesna istraživanja (posebice Josipa Vončine) dostojno opisala i vrjednovala osebujnost i gipkost Frankopanova umjetničkog izraza. Reizdanje knjige «Gartlic za čas kratiti» priredio je Josip Vončina, a izašlo je u sklopu biblioteke «Stoljeća hrvatske književnosti» u izdanju Matice hrvatske, Zagreb, 1995. godine.

Top